24 Maj 1992-Prilikom zauzimanja Kozarca, srbo-cetnicki agresor je ubio oko 6.000 civila.

 

Kozarac je bio jedan mali grad smijesten odprilike 12 kilometara istocno od Prijedora, u podnozju planine Kozare. Bez obzira na velicinu grada Kozarac je bio samostalan sa malom drvnom industrijom, prodavnicama i servisnim radnjama.

Kozarac sa okolinom imao je skoro 27,000 nesrpskog stanovnistva. Ta okolina je bila relativno bogata jer je dosta ljudi zivjelo tu a radilo u Zapadnoj Europi. Posto je to u velikoj vecini bilo muslimansko stanovnistvo, a sto je veoma smetalo stanovnicima srpske nacionalnosti. Kozarac je imao veoma dobru poziciju na putu Prijedor-Banja Luka i Trnopolje- Mrakovica (nacionalni park).

Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane srpsko-cetnickih hordi, mnogi muslimani policajci bili su prisiljeni da nastave sa radom u cisto srpskoj "miliciji" te da nose srpsku uniformu sa srpskim oznakama.

Prije napada na Kozarac, srbi su izvrsili razmijestanja svoje teske artiljerije na strateska mjesta po okolnim brdima. Sve te aktivnosti mjestani Kozarca su pratili sa zebnjom i strahom za svoju buducnost.Vecinu svojih artiljerijskih sredstava srbi su postavili na jedan vojni poligon na Kozari koji je bivsa JNA koristila za obuku regruta.Sa tog inace strateski vaznog polozaja srpski agresor je mogao drzati pod vatrom cijelo podrucje Kozarca. S teskim artiljerijskim oruzjem rukovale su uglavnom srpske paravojne jedinice pridosle iz Srbije i jednim manjim dijelom iz Knina. I ranije za vrijeme borbi u Hrvatskoj Prijedoracke srpske brigade koje su slate u Pakrac pod imenom "Vukovi" prilikom prolaska kroz Kozarac pucali su iz automatskog oruzja prvenstveno po vjerskim objektima. Mjestani su vec bili u strahu jer se je na njihove oci pucalo po njihovim dzamijama.

Slijedecih dana Prijedor je vrvio od srpskih automobila sa natpisima "Vukovi iz Vukovara". Podrucje Vukovara u Hrvatskoj sravnjeno je sa zemljom. Posto su srbi prethodno istjerani iz Slovenije i velikog djela Hrvatske, oni su sve vojno naoruzanje dovukli u Bosnu. Pred napad na Kozarac, svim mjestanima srpske nacijonalnosti bilo je podijeljeno naoruzanje od tadasnje JNA. Napeta situacija je uznemirila nesrpsko stanovnistvo ali oni nisu mogli nista da ucine jer su bili u obrucu.

 Telefonske i elektricne veze sa Kozarcom bile su prekinute a podrucje opkoljeno od srbske vojske. Niti jedna autobuska linija nije bila u funkciji. Dana 24 Maja 1992, srbi su obustavili sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomasice i Omarske.

 Radmilo Zeljaja iz kriznog staba (tad vec srbske) opcine Prijedor primio je jednu delegaciju iz Kozarca te im rekao.

1) Kozaracka policija mora da se preda.

2) Mjestani moraju da budu lojalni srbskoj vlasti.

3) Svi moraju da predaju oruzje ili ce Kozarac biti napadnut.

Delegacija je trazila dva dana da se konsultuje sa mjestanima. Medjutim uslijedio je napad srbo-cetnicke vojske.

Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje "barikade" na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovici a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, medjutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve nesrbsko zivlje istjera sa tog dijela.

 Prvo je pocelo granatiranje teskom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest razlicitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topica Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babica, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), se brda kod Ljubije te s tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo podrucje su drzali oko 24 (dvadesetcetiri) sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5,600 (pethiljadaseststtina) granata razlicitog kalibra.

U noci izmedju 25 i 26/5/92 sa Ponedjeljka na Utorak tacno u 02:20 sa cetnickog polozaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa a zatim je otvorena pjesadijska vatra sa svih strana. Otpoceo je napad na goloruko stanovnistvo Kozaracke oblasti koje je potrazilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena sto je unijelo paniku medju stanovnistvom koje je bilo u okruzenju i nije imalo nikakve sanse da se brani. Mjestani iz tih okolnih sela su bjezali prema sredistu (prema Kozarcu) a neki su potrazili zaklon u sumama u podnozju Kozare.

U napadu su vecinom ucestvovali srbska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake "Bijelih orlova", a tu su bili i oni koji su nosili krst sa cetiri "C" to su bili srbi iz Banja Luke i Arkanovci.

 Bila je tu jos jedna takodje paravojna jedinica sastavljena od srba iz Omarske kojom je zapovijedao Momcilo Radovanovic zvani "Cigo". Za vrijeme napada na Kozarac njegova brigada je pocinila masakr u selima Alici, Softici, Brdjani i Jakupovici. Negova grupa je takodje pocinila mnogobrojna ubistva u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje zatim su neke ljude izvodili iz logora pod izgovorom da idu u razmjenu i poslije ih poubijali.

 Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac krenuli su od kuce do kuce i istjerivali stanovnike na ulicu te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su izdvajali neke muskarce te ih odmah strijeljali. Bio je tu i Dusko Tadic koji je poznavao stanovnike Kozarca pa je na taj nacin pomogao pri odabiranju ljudi za strijeljanje.

 Policajci njih oko 35 (tridesetpet) koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, vecina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom a zatim su svi strijeljani kod stare skole u Kozarcu.

Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuce te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugacka kolona sa traktorima i osobnim vozilima a noseci bijele zastave sisla iz Brdjana u Kozarac. Kolona je prosla pored jednog broja srbskih TO koji su prethodno vec ubili nekoliko zena i djece a zatim su prijetili i ostalima da ce ih sve pobiti.

Skoro svi ti "poluvojnici" (kazem poluvojnici jer mnogi od njih bili su djelimicno obuceni u vojnu uniformu npr. vojna kosulja a civilne hlace i obrnuto) imali su pune dzepove novca. Dzepovi su im bili toliko napunjeni da je to bilo lahko uociti jer su strsili kao lopte. Kako i nebi, jer cim bi istjerali stanovnike updali su u njihove kuce i kupili novac, zlato i ostale vrijedne predmete.

Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila i upucivani u centar grada. Srbski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreci...

__Ovaj traktor je dobar, skoro nov, ovaj ce meni a onaj tamo cu dati mome stricu (misleci na traktor koji vec bio oteo i parkirao iza zdrade) itd.

To je bio cijeli haos, grabili su na sve strane kao hijene. Oci su im stalno letjele tmo 'amo nebi li primjetili kod gradjana nesto sto bi im se moglo oduzeti. Koliko sam mogao primjetiti (jer sam i sam bio u toj koloni koja je sisla iz Brdjana) kod svakog srbskog vojnika oci su svjetlucale kao uzarene a iz usta im se mogao osjetiti ustajali zadah alkohola.

Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada gradjana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo tesko i disati a kamo li sjesti negdje u hladovinu jer bila je nesnosljiva vrucina. Djeca su vristala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga sta im se dogadja i nisu znali za strah ni prijetnje oruzjem.

 Posto je mali trg vec bio prepun a kolone izbjeglica su jos uvijek pristizale, cetnici su poceli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta poceli su odvajati muskarce od zena i djece. Nitko nije smio da se buni niti ista da pita svi su cutke izvrsavali ono sto im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed zene i djeca a iza njih muskarci) isle su pjesice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide ni gdje ce stici a niti sta ce se dalje desiti.

Na djelu puta od benzinske pumpe do autobusne stanice Susici odjednom je jedan od cetnika zapucao u pravcu grmlja a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. Dok je kolona tako lezala u jarku izlozena jakom suncu i nesnosnoj vrucini, srpski vojnici su se isprsiti setkali po cesti iznad njihovih glava govoreci...

__To pucaju Zelene Beretke, hoce da vas pobiju a mi vas stitimo.

 Bila je to samo glupa izmisljotina jer trbalo je narodu utjerati jos malo straha u kosti. Poslije toga krenulo se dalje prema Kozarusi. U koloni je bilo starih i nemocnih za koje je to bio predug i pretezak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore medjutim cetnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Cijela kolona je bila izlozena cetnickom psovanju i vrijedjanju, cesto su vikali...

__Eto sta vam Alija uradi je-bo vam on majku.

Svi u koloni su cutke i pognute glave isli dalje. Odjednom se moglo primjetiti da ljudi bacaju svoja licna dokumenta. Cinili su to krisom, u hodu bi lagano izvukli dokument iz dzepa i spustili ga niz nogu a zatim sutnuli malo dalje u travu tako da cetnici ne primjete. Zasto su to cinili, tesko je naci odgovor ali u strahu covjek pomislja na svasta.

Tako je mucenicka beskrajno duga kolona stigla do Kozaruse gdje su poceli dolaziti autobusi i ukrcavati zene, djecu i starce te ih odvoziti u pravcu Prijedora. U pocetko srbi nisu znali gdje bi sa tolikom masom samo su znali da da ih treba odvesti sto dalje. Nekoliko autobusa su jedno vrijeme drzali iza robne kuce Patrija u Prijedoru a zatim ih uputili u Trnopolje gdje su u medjuvremenu osnovali logor.

 Nakon odlaska zena, djece i steraca sa autobusne stanice Kozarusa poceo je transport ljudi. Cetnici su poceli odbrojavati grupe ljudi za svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinacno su pretresali, radili su to na taj nacin da covjeka okrenu s licem prema autobusu ruke naslonjene na autobus a noge rasirene. I tako dok su prepipavali svakome su na brzinu postavili nekoliko pitanja.

__Kako se zoves? Odakle si? Gdje ti je puska?

Ako mu kezes odakle si odmah bi uslijedilo i podpitanje. Ko je ono pucao iz tvog sela? Zatim bi uslijedio udarac, obicno je to bio samar, pesnica ili kundak pod rebra ili udarac cizmom. Svaki muskarac pojedinacno kad bi prosao tu torturu tad je mogao da udje u autobus. Kad je autobus bio pun da se vise nije moglo ni stajati, psujuci usao je jedan cetnik te sa uperenom puskom prema ljudima zaprijetio da ce pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan preko drugoga samo da bi bili sto dalje od puscane cijevi.

___

Jedan dio ljudi odvezen je u Keraterm a posto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno dovedeni ljudi iz Zecova, Carakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su etnicki ociscena prije Kozarca poceli su upucivati autobuse u Omarsku a neke u Trnopolje. Sta su sve zene prezivjele u logoru Trnopolje, tesko je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obliznje kuce i silovali a zatim ih vratili u logor. Veci broj djevojaka i mladih zena cetnici su odveli u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takodje sexualno zlostavljali. Kad su djevojke bile iscrpljene i iznemogle od velikog broja srbskih oficira i vojnika, zlocinci su ih pobili.

Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlaznoj kino dvorani u Trnopolju koja nije imala vrata a ni stakla na prozorima pocela je deportacija zena, djece i steraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i gradjevinskog materijala (u nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog centimetra) i na taj nacin deportovani i protjerani sa podrucja takozvane Republike Srbske na teritoriju pod kontrolom armije repubrike Bosne i Hercegovine.

Logor Trnopolje

Dok su muskarci bili u logoru Trnopolje mogli su jasno vidjeti svakodnevno pljackanje a zatim paljenje okolnih sela pa i samoga grada Kozarca koje je trajalo duze od mjesec dana. Iznad cijelog tog podrucja nadvio se veliki crni dimni oblak a jak miris paljevine mogao se osjetiti i u logoru Trnopolje koji je udaljen od Kozarca oko 6 km. Tezak je to osjecaj kad je covjek zatvoren u jednom cetnickom logoru gdje mu u svakom momentu prijti smrt i uz to gleda svoju vlastitu kucu kako gori i polako nestaje u plamenu. Gori kuca a gori i njegovih 10-20 godina truda, rada i sparanja. Nakon sve te pljacke i paljenja neki od srba koji su dolazili u logor izjavili su, da za vrijeme svog ratovanja po Hrvatskoj i Bosni jos nisu naisli na tako bogato mjesto kao sto je bio Kozarac.

Logor Omarska

 Kasnije se uspostavilo da je za vrijeme napada na Kozarac i u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje ubijeno izmedju 5.000-6.000 civila. Jedan od logorasa je izjavio da je on sa jos 39 svojih kolega morao ici da kupe leseve a zatim ih zakopati, on je brojao do 610 mrtvih i tad je odustao od brojanja.

Logor Omarska

 Nakon protjerivanja svog nesrpskog stanovnistva sa oblasti Kozarca, pocelo je naseljavanje srpskih izbjeglica u preostali dio kuca koje nisu bole spaljene i porusene a to je predio juzno od Kozarca od Suhog Broda do Trnopolja. Zatim su Kozarcu promijenili ime i dali mu naziv "Radmilovo" po cetnickom komandantu Radmilu Zeljaji da bi na kraju dobio ime "Radmirovac". Poslije promjene imena srbi su snimili Kozarac i prikazali ga na srpskoj televiziji "Srna" kao srpski grad kojeg su razrusili Zelene Beretke. Ali to nije urodilo plodom jer svi su znali da je to Kozarac.

 Da bih opravdao tolika ubojstva i rusevine, kapetan Milovan Milutinovic, glasnogovornik vojske SRBiH u Banja Luci je izjavio.

Citat:

U Kozarcu je bila jedna velika grupa Muslimanskih extremista koji su sprecavali da se dodje do mirnog rjesenja. Vecina je bila sa Kosova, Sandzaka i stranci, a bilo je i nekoliko crnaca. Vacinu snadbjevanja i materijalno-tehnickih sredstava dobijali su od Muslimanske organizacije u Zagrebu.

Kraj citata.

 

Simo Dljaca je obrazlozio razlog srpskog napada na Kozarac ovako.

Citat.

Mi nismo zeljeli rat, oni su ga htjeli. Svaka kuca je bila jedan bunker i zato smo sve srusili do temelja.

Kraj citata.

 Zatim je otpocela jedna druga akcija koja je smisljena od strane srpske administracije u opstinama Prijedor i Banja Luka. Radilo se o tome da se okupe novinari te da se svijetu dokaze da je Muslimanski narod sa podrucja Kozarca izselio iz ekonomskih razloga i otisao negdje u Europu za boljim zivotom.

 

U to vrijeme Kozarac je opsjednut od strane srbske milicije i vojske koji su zauzimali svaku kucu u kojoj bi se jos moglo zivjeti. Jer sici sa brda iz onih supa pa doci u zgradu, za njih je to velika promjena.

Kraj


 O BOSNO MOJA:

 

O Bosno moja sta ti uradise,
istjerase narod kuce zapalise.
Tesko je meni biti u tudzini,
a sanjati snove o svojoj domovini.

Ima nas svugdje po cijelome svijetu,

sta da kazem sutra svojemu djetetu.
Koje mu je domovina gdje ce da se vrati,
ako se to nece nasom Bosnom zvati.

Rodzen sam u Bosni tamo cu se vratiti,
makar to morao i zivotom platiti.
Ja o tome sanjam skoro svaku noc,
kada cu jednom svome domu doc.

Ne placi Bosno nemoj tugovati,
tvoj ce narod opet da se vrati.

 Zilhad  (1993)


Nazad